Još mi je pogled sanjiv i tijelo drijema, ali osmijeh mi je neumoran! Lebdi i lebdi i lebdi...

Čudo je ta Jabuka! I taj otok Jabuka i ta regata Jabuka.

Činjenice o otoku pisati neću. One su uvijek iste. No, svatko tko ju je vidio, ima svoju priču, svoju usporedbu. Ljepota i dojam su u oku promatrača, kažu. Kako ona to samo divno povrđuje! Sve ovisi odakle ste ju vidjeli, po kojem vremenu, u koje doba dana, u kakvom raspoloženju... Potražite te dojmove, pročitate, zamislite, poželite i onda krenete i vi. Neki odu turistički. Ja ipak najviše uživam u adrenalinskom društvu na toj velikoj, sjajnoj, veseloj, iscrpljujućoj regati!

I tu doživite sve što more i vjetar, noću i danju, mogu pružiti onima koji jedre za svojim snovima. Možda vas obdari svačim u istoj regati, a možda tek u nekoliko njih, zavisi koliko (ne)sreće imate.

Krenite s nekim s kim vam je ugodno na brodu, naročito ako, zajedno s posadom, procjenjujete da bi vam, recimo to ovako, priličan broj ostalih mogo napraviti doček na cilju. S rezultatom ili bez njega, važno mi je bilo i da se vratim s napunjenom dušom. Ove godine jedrila sam s Draganom B. i posadom na Frani, Elan 431. Stanje moje duše danas, opisano je gore (vidi 1. rečenicu)

Ako pratite, a čim ste ovdje sigurno pratite regate, onda znate da je bilo ‘kiselih’ Jabuka, od kojih je ona 2005. zastala mnogim Snjeguljicama, ali i ‘patuljcima’, u grlu. A bilo ih je i slatkih, kao prošlogodišnji urod. Nedostajalo joj je vjetra, ali ipak se dobro jedrilo i stizalo na cilj.

Ovogodišnje izdanje je vjetrom prilično ignoriralo jedriličare. Start u petak u 22 nije obećavao, ali ipak se prema Komorici fino orcalo. Nakon obilaska je vuklo odlično. Odluka malo nakon obilaska odredila je sudbinu sudionika na regati. Možda ne svima do točke odustajanja ili mjesta u poretku, ali ipak jest. Naime, kad pogledate posadu, jedra i brod Marine Kaštela, u odnosu na većinu, sudbina po ovakvim uvjetima nema što raditi u istoj rečenici s njima. Ipak i njima je možda mogla promijeniti neke finese na tracku. Dakle, mogli smo nastaviti orcati lijevo u odnosu na kurs ili se držati kursa, a ipak i dalje imati brzinu. Ovisi što je tko predviđao da će se dogoditi. Mi smo se odlučili za najkraći hm! put.

U 1:30 pustila sam škotinu spinakera u ruke prve gvardije i otišla  spavati. Moje posljednje riječi budnom dijelu posade bile su: ‘Nemojte slučajno da prespavam obilazak! Probudite me prije Jabuke!’

Nekoliko puta u sljedeća 24 sata prepričavalo se kakav sam izraz lica imala kad sam u 05:00 izašla u kokpit i pogledala oko sebe. Svetac je bio jednako velik. Suze su mi frcnule na oči. Smijeh iz očaja se oteo iz grla.

Ma, slušala sam ja u ta 3 sata promjene u zvukovima mora, broda; tangun je bio položen na palubu; promjenio mi se kut ležaja... ali nisam ni sanjala da je tako loše. No, hajde, bilo je ‘samo’ sporo, ali još uvijek pod željenim kutom.

Jedrilo se dalje, točkica se pretvarala u prepoznatljive obrise. Rasla je i rasla. A onda je stala rasti oko 13. A jedrilice su izvirale naprijed s lijeva. Brojili smo i pratili kako mile i zalaze za trokutastu kulisu, a izlaze u šarenim kostimima od spinakera...