Jedriličarski Klub Trogir

Kada mi je tokom svjetskog prvenstva u klasi Laser 4.7, koje je Jedriličarki klub Trogir organizirao u kolovozu 2008, predsjedavajući u organizaciji ILCA (International Laser Class Association), Jeff Martin ponosno pokazao neke od svojih fotografija koje je napravio duboko u regatnom polju (gdje je nama, običnim smrtnicima zabranjen pristup, a mi smo se toga držali da nam ne bi poništili plovove ili nedaj Bože diskvalificirali hrvatske natjecatelje), na jednoj od njih u metežu mora, jedara, brodova, konopa, ruku i  lica u naporu i skoro bi rekla vrisku, kao da krote divlje životinje ili se bore sa nemanima, razabrala sam i Antin brod.

 Neću zaboraviti izraz na njegovom licu. Nazvala bih ga “dječak koji daje sve od sebe”. Onda četrnaestogodišnjak, po prvi put jedreći u toj klasi, Ante je opravdao povjerenje svih onih koji su ga podržavali i jedrio je u srebrnoj skupini. Pričajući o tome, Ante će me uvijek prisjetiti koliki je utjecaj to prvenstvo ostavilo na njegov odnos prema treningu, regatama i jedrenju uopće. “Pametno jedrenje, eto to sam vidio” govori Ante,”tehnike koje su me zaintrigirale i o kojima sam ozbiljno počeo razmišljati i informacije i direkcije koje mi je davao moj trener Tudor Bilić postale su značajno svrsishodne kad bi ih počeo primjenjivati.” Sve je to uvjetovalo da se Ante posveti jedrenju kao nikada prije. Redovnim treninzima i regatama ovaj, sada skoro šesnaestogodišnjak (Ante je naime rođen na prvi dan proljeća pa eto, svi mu poželimo sretan rođendan), inače učenik elektrotehničkog smjera u Srednjoj strukovnoj školi Blaž Jurjev Trogiranin, napravio je ono što niko nije u ovom gradu u njegovim godinama. U manje od tri godine Ante će zajedriti na tri svjetska prvenstva i to na tri kontinenta. Njegovo drugo Svjetsko prvenstvo bilo je prošle godine u Brazilu. Tu se Ante nije kvalificirao po kriteriju kao prvi pa su troškove putovnja snosili i klub i obitelj i svi dobri ljudi koji su raznim akcijama potpomognuli da bi se ovaj mladi talent i dalje potvrđivao tamo gdje pripada- u svjetskoj klasi! Antu i Tudora Bilića srećem u klubu, mokrih glava se pojavljuju “jedrili smo” kaže Tudor, “u katamaranu, to opušta i u takvoj opuštenosti Ante brže uči o promjenama fizičkog i psihološkog tokom regate. Tokom jedrenja u katamaranu smo zajedno, možemo i pričati i razmijeniti informacije o finesama koje su potrebne da Ante zna unaprijed kada se nađe u novim morima, sa novim vjetrovima. Koncentracija i fizička pripremljenost su bit svega. Za početak. Koliko možemo Antu pripremiti mi to radimo a za ostalo se ovaj vrijedan momak pobrinuo sam”.Munjiza se, naime, kvalificiro za ovo Svjetsko prvenstvo koje će se održati u Tailandu od 31. ožujka do 8. travnja po kriteriju pet regata Hrvatskog Jedriličarskog Saveza i u zbroju svih plovova koje je odjedrio Ante je bio prvi u državi. S njim na ovo prvenstvo, kao dio tima koji predstavlja najbolje jedriličare u ovoj klasi u Hrvatskoj ide još i Ana Sandrić iz Jedriličarskog kluba Uljanik Plovidba. “Odradili smo sve pripreme za sve uvjete” objašnjava trener Tudor Bilić “Ante mora paziti na tehniku više od ostalih jer mu pri slabim vjetrovima i umjerenom valu njegova težina u usporedbi sa mlađim jedriličarima odmaže. Ante najbolje jedri po snažnom vjetru. Uvelike nam je pomogla suradnja sa JK Split. Dino Sindik, koji je na kriterijskoj ljestvici bio drugi, jedrio je treninge sa Antom i u suradnji sa njegovim trenerom Joškom Lalićem ostvarili smo, rekao bih, izvrsnu suradnju koja je na regatama uvijek neprocjenjiva kada dođe do  situacija podrške u nevolji a na morima takve situacije nisu rijetke. Moramo se zahvaliti i klubu koji nam je omogućio odlazak na sve kriterijske regate kao i HJS koji će financirati  ovo treće Antino Svjetsko prvenstvo pa smo se stoga više mogli koncentrirati na rad. A i lakše je sada nekako kada odemo u svijet i kažemo da smo iz Trogira. Svi se sjećaju sjajnog prvenstva koje smo organizirali i još uvijek hvale fenomenalnu atmosferu u kojoj su jedrili i prijateljevali mladi iz cijeloga svijeta.”U nadi da će i ovo prvenstvo odjedriti najbolje što može i umije, sresti stare, steći nove prijatelje i naučiti još ponešto o “pametnom jedrenju”, pitam Antu što će poslije prvenstva: “Škola mi je prva, treba pohvatat gradivo, nadoknaditi sve što sam propustio jer ću biti odsutan nešto duže od proljetnih praznika. Nastojim opravdati i njihovo povjerenje jer moja razrednica, Silvana Jurić, podržava sva moja nastojanja da živim svoj san ispunjavajući obaveze u školi ali i one u jedrenju. Dok moji školski kolege imaju vremena za domaće radove na pretek, ja treniram ili sam na regatama. Sve se to mora nadoknaditi. Nema vremena za bacanje. Moji roditelji, mama Ljubica i tata Vinko kao i moje sestre su mi također velika podrška. Vesele se mojim uspjesima a ja sam tu da im  pokažem da sve dobro koje mi daju i čemu me uče prenosim u sve što radim. Tako sam, mislim i postigao sve ovo.”