Jedriličarski Klub Trogir

Tijekom lipnja 2006.g. nakon promjene vlasti u Gradu Trogiru uslijedili su i prvi službeni kontakti sa novim dužnosnicima. U sklopu te normalne aktivnosti, a u svojstvu predsjednika kluba obavio sam niz razgovora sa gospodinom Ivom Zanne, savjetnikom za sport našeg gradonačelnika.

Nova vlast je iskreno željela pozitivne promjene u trogirskom sportu, a pogotovo u obnovi rada Zajednice športskih udruga Trogira (ZŠUT) čiji rad je zakonska obaveza. Imao sam u vidu da nova natjecateljska sezona većini sportova (ekipnih) počinje krajem ljeta. Zagovarao sam hitnu obnovu rada udruge kako bi se svi klubovi odmah usmjerili na definiranje ciljeva koji su realni. Predviđajući probleme kojima trogirski sport ide u susret, gospodinu Zanneu sam uputio dopis koji opisuje na koji način vidim doktrinu razvoja trogirskog sporta, kao odgovorna osoba jednog trogirskog sportskog kluba. Kako je vlast najprije htjela dobiti uvid u stanje najzaduženijih klubova i razriješiti status nogometnog sporta, gospodin Zanne me je zamolio za strpljenje. ZŠUT je konačno profunkcionirala, pa je došlo vrijeme za objavu teksta.

Trogir 06. srpnja 2009.

GRAD TROGIR

Gospodin: Ivo Zanne

Svakoj djelatnosti za prosperitetan razvoj nužni su stabilni i predvidivi izvori financijskih sredstava. Premda se ne treba bezrezervno povinovati preporukama i “preporukama” Europske zajednice, u raznim člancima se može pročitati da je dobra praksa zapadnoeuropskih udruga građana (u koje vrlo često spadaju sportski klubovi) postojanje budžeta čiji je prihod fino izbalansiran između 3 dijela:

1. Prihodi od poslovanja vlastitih akcija (članarine, organiziranje komercijaliziranih natjecanja, društvene akcije, pružanje usluga, ali može biti i obeštećenje za razvojni rad sportaša (tzv. (preprodaja sportaša)

2. Prihodi od poslovanja nekretninama koje su stečene donacijama privatnih osoba ili od poslovanja ili donacijom lokalne zajednice

3. Direktna donacija zajednice, odnosno države ili različitih međunarodnih udruga i institucija

Ovakvim načinom dugoročno se rasterećuje budžet lokalne samouprave ili države, jer sama članstva klubova, nastojeći doći do više sredstava, razvijaju vlastite načine zarade. Istovremano, raste i briga za uređenje odnosa unutar te djelatnosti, jer; “Ako rade svi, novca ima dovoljno. Ako daje samo Grad, novca sigurno nema dovoljno.”

Praksa u gradu Trogiru se uglavnom svodi na donacije lokalne zajednice u vidu stalnih ili povremenih dotacija iz budžeta za sport Grada Trogira.

Izuzetke od tog pravila čine:

• donacije tvrtki (koje se pogrešno prikazuju kao sponzorstva jer ne postoji obostrani tržišni interes) koje uglavnom egzistiraju po liniji poznanstava

• akcije klubova za prikupljanje novca ili komercijalizirana natjecanja;
  U povijesti trogirskog sporta svijetli su primjeri organizacije društvenih plesova (nogomet, rukomet) čiji trag danas blijedi, a pokušavaju ga slijediti jedriličari. Komercijalna natjecanja za sada egzistiraju samo u povremenim organizacijama regata poput Business Cup-a

• gospodarenje poslovnim prostorima koje također postoje samo u jedriličarskom klubu

Koliko god se trudili približiti nekim visokim europskim standardima, za tako nešto trebaju desetljeća iz slijedećih razloga:

• nije jednostavno određenom klubu dati na korištenje vrijedna dobra iz kojih se može razviti poslovanje po principu rente

• kada takvi uvjeti i postoje, treba proći period od najmanje 2 mandata Skupštine da bi takav klub “odgojio” svoje članstvo, pogotovo Uprave takvom načinu ponašanja.

Nažalost, jasno je da će praksa u bliskoj budućnosti biti oslonjena gotovo isključivo na gradski budžet.

Postavlja se pitanje: Po kojim principima financirati gradski sport?

Novac lokalne zajednice je novac poreznih obveznika, a zadatak svake politike je prepoznati interes poreznih obveznika i tamo uložiti njihov novac.

Bez velikog analiziranja INTERES POREZNIH OBVEZNIKA je uvijek:

1. Predškolski i školski sport ( u nas gotovo zapušten)

2. Natjecateljski sport za mladež do 18/21 godinu starosti na amaterskoj bazi;
   Vrhunski sport je samo ekstenzija ove interesne skupine

3. Rekreativni sport;

Ovdje treba jasno razdijeliti dvije skupine:

• bivše aktivne sportaše koji kroz svoj radni vijek nastavljaju sa sportskim radom kako bi zadržali visoku razinu (tjelesnog, a sve više i mentalnog) zdravlja

• rekreativce koji se nekom sportskom djelatnošću bave kako njihovo zdravstveno stanje ne bi palo ispod nivoa normalnog funkcioniranja (primjerice planinari)

U Trogiru grupa 1 gotovo i da ne postoji (Npr., nema ljetne škole plivanja za koju nije ni potrebno osnovati plivački klub, niti imati bazen. Trogirska djeca uopće ne znaju pravilno plivati.)

Natjecateljski sport postoji s nadprosječno dobrim rezultatom na “osnovi financijskog dopinga”. Ono što je vrlo opasno, ne postoji razlika između natjecateljskog i vrhunskog sporta, a pogotovo ne između vrhunskog i profesionalnog sporta. Nerazlikovanje tih grupa dovodi trenere, uprave, poglavarstva, a što je najgore, djecu i njihove roditelje na donošenje potpuno nesuvislih odluka sa važnim posljedicama na iznose financiranja (bez obzira tko plaća), životni razvoj djece, ali čitav rad obitelji.

Ono na što nas navodi dobra svjetska praksa, ali i važeći hrvatski zakoni jest slijedeće:

NOVAC POREZNIH OBVEZNIKA SE SMIJE ULAGATI SAMO U INTERES POREZNIH OBVEZNIKA, A TO ZNAČI U 3 NAVEDENE KATEGORIJE, SHODNO SITUACIJI U LOKALNOJ ZAJEDNICI.

Predlažem slijedeće principe:

1. Nema ulaganja u profesionalni sport. To znači da ni jedan sportaš ne može primati za to plaću, pa bila ono i fiktivno zaposlenje u gradskoj upravi, sestrinskoj instituciji i sl. Ova je pojava već davno raširena u ekipnim sportovima zbog držanja rezultata dovođenjem “stranih igrača”. Poseban je problem što postoji široko uvjerenje da se tako mora raditi. Pitanje je može li se uopće sastaviti uprava nekog boljeg kluba, a da se u njoj svi drže ovog principa.

2. Ulaganje u vrhunske sportaše (to su uvijek amateri) može ići samo preko javnog natječaja. Kriteriji za dobivanje određene kategorije vrhunskog sportaša su propisani pravilnicima HOO i koliko god možda u određenom slučaju nisu povoljni, najpošteniji su način za mjerenje određenog sportskog dostignuća u Hrvatskoj. Takve sportaše lokalna zajednica može i treba financijski podupirati putem javnog natječaja bez obzira radi li se o pojedinačnom ili ekipnom sportu. Tu se na neki način može naći i dio onih nadarenih sportaša koji su danas na nekoj vrsti plaće.

3. Ulaganje u sportske aktivnosti treba ići preko javnih natječaja koji su tako pisani da se na njega mogu javljati i domicilni klubovi, ali i pojedinci koji su spremni razvijati sport za javni interes.

4. Aktivni sportaši iznad 21 godine (zaposleni) u pravilu sami financiraju svoje bavljenje sportom

U praksi to znači slijedeće:

Veći dio godišnjeg budžeta Grada koji se i do sada dijelio klubovima, dijelit će se preko javnog natječaja za različite sportove, ali uz uvjet postizanja određenih ciljeva. Potencijalni pobjednik na natječaju mora dokazati da će postići određene sportske ciljeve. U isto vrijeme mora dati realne prihode i rashode svojeg projekta. Projekt ima datum svog početka i završetka. Po završetku projekta, nositelj projekta (klub, ustanova ili pojedinac) dužan je priložiti dokumentaciju o realizaciji projekta zajedno sa svim računima rashoda). Na ovaj se način u potpunosti izbjegava paušalni pristup u određivanju namjene sredstava. Prilike za prevaru na natječaju ima samo jednom, jer slijedeće godine isti nositelj (klub, institucija, pojedinac) riskira ne dobiti ništa.

Ovaj princip je stara gradska uprava formalno i provela prošle godine, ali bezuspješno. I da nije bilo direktnog uplitanja poglavarstva u financiranje trogirskih sportova, pokušaj bi bio bezuspješan jer vjerojatno ni jedan klub nije u stanju na ovaj način (dakle po istom standardu) provoditi projekte, pratiti ih i dokumentirati. U ovakvoj doktrini, uloga tajništva postaje sasvim ozbiljna. Tajnički, odnosno administrativni poslovi postaju mnogo intenzivniji i skuplji. Pokušaj primjene ovakvog načina rada vjerojatno bi bojkotirale uprave svih klubova tvrdnjom da je kompliciran i skup. Zato sada i imamo stanje kakvo imamo. I bez obzira na pozitivnu promjenu vlasti u odnosu na sport, tlo za nestručnost i malverzaciju ostaje jednako plodno.

Može li se ipak provesti ovakva doktrina?

Može.

Ni jedan klub ne može funkcionirati stabilno i kvalitetno bez potpore Grada. I tu gradska uprava ima šansu nametnuti APSOLUTNU TRANSPARENTNOST RADA KLUBOVA.

Sav novac se klubovima može podijeliti preko natječaja i mora biti opravdan točno po uvjetima natječaja.

Po kojim principima treba onda provesti natječaj. Svaki klub, ako se želi prijaviti na natječaj treba:

H L A D N I P O G O N

1.  

   1. Opisati rad svoje administracije i zatražiti sredstva sa financiranje administracije

   2. Opisati fiksne troškove (struja, voda, telefon, komunalna naknada, slivne vode, koncesije, najamnine i sl.)

   3. Opisati troškove stručnog pogona (odnosi se na trenere, njihove plaće i ostale materijalne troškove, a klub može prijaviti i neke druge struke ako smatra da može dokazati njihovu potrebu)

   4. Opisati liječničke troškove za obavezan godišnji liječnički pregled svih sportaša u promatranom klubu. Naime, klubovi su po zakonu obavezni provoditi ove preglede. Sigurno je da ima klubova koji štede na ovoj stavci, tj. lažiraju ovu aktivnost. Lažiranje liječničkih pregdl je u suprotnosti sa interesima poreznih obveznika.

Stavke od 1 do 4 Grad Trogir treba obavezno pokrivati svim legitimnim klubovima grada. Ove stavke predstavljaju “Hladni pogon klubova”. Stavka natjecanje nije dio hladnog pogona kluba. Vitalni interes poreznih obveznika je održavanje sportske aktivnosti, a natjecanje to nije. Ako sredstava u gradu nema ili nisu dovoljna, uprave su te koje se trebaju pobrinuti za:

• pronalaženje sredstava za natjecanje

• ili smanjenje troškova natjecanja (uprave tome zapravo i služe)

            N A T J E C A T E L J S K A   A K T I V N O S T

           Označava grupu rashoda koji omogućavaju trogirskim sportašima izlazak na borilišta u ravnopravnim uvjetima sa konkurencijom u razmatranom rangu natjecanja. I ovaj dio se treba predočiti na natječaju kao posebni projekt, ili možda bolje, kao posebni projekt za svaku kategoriju unutar promatranog kluba (uzrast momčadi, liga, klasa, itd). Dakle, ovdje se opisuju troškovi odlaska na natjecanje. Nije nužno da Grad ovdje izda cjelokupna stredstva za natjecaje u jednoj godini.

            O R G A N I Z A C I J A  N A T J E C A N J A

Klubovi koji su domaćini nekakvih natjecanja (koja nisu ligaška), turnira, regata, revija i sl. natječu se za potporu Grada, u ovoj posebnoj kategoriji.

            V R H U N S K I  S P O R T

Grad treba pratiti sportska dostignuća na svom prostoru i raspisivati natječaj sa posebnim buđetom za one sportaše koji svojim rezultatima. PREPORUKA JE UZETI KAO MJERILO ZA OVA DOSTIGNUĆA KRITERIJE HOO. Taj budžet bi vjerojatno bio dosta varijabilan od godine do godine.

            P R O F E S I O N A L N I  S P O R T

Kao što je već navedeno, treba ga izostaviti jer nije interes poreznih obveznika. Preko sredstava javnog informiranja treba stalno naglašavati razliku između vrhunskog (najčešće amaterskog) sporta i profesionalnog (u nas, najčešće nevrhunskog sporta). Ovo je pitanje vrlo osjetljivo jer pored toga što je vrhunski, a pogotovo profesionalni sport enormni potrošač novca. Uz to, sve je očitije kako često kvaziprofesionalni sport mlade ljude uči sasvim pogrešnim društvenim vrijednostima.

Za obe podkategorije rekreativnog sporta također treba raspisivati natječaj po istim principima koji su gore navedeni.

S T R A T E Š K A U L A G A N J A

Ovdje se uglavnom misli na stvaranje novih uvjeta za sportske aktivnosti. Kako u pravilu iziskuju velika sredstva, i dugi rok realizacije, u pravilu spadaju pod odluke tijela lokalne samouprave, dakle politike. Treba napomenuti da kapaciteti i kvaliteta sportskih vježbališta u našem gradu, iz godine u godinu, sve više zaostaju za potrebama. Žalosti činjenica da nam opada broj otvorenih igrališta (sportskih ili dječjih) na kojima mladi mogu boraviti u slobodno vrijeme.

Posebnost grada Trogira je more. Osim Jedriličarskog kluba Trogir, i danas nominalno, PŠD Jastog, ni jedna druga udruga građana koja egzistira na prostoru pomorskog dobra nema u svom redovitom programu sportske aktivnosti za mlade. Općenito, ne postoji vizija o uvođenju vodenih, a pogotovo morskih sportova, u naš grad (plivanje, vaterpolo, veslanje, kajak). Grad Trogir ima vrlo malo kilometara obale, a time i vrlo malu površinu pomorskog dobra. Ipak, zbog svog položaja pomorsko dobro našeg grada vrlo je atraktivno, i vrlo brzo, sva ta površina će biti raspodijeljena zainteresiranim poduzetnicima za određene djelatnosti koje oni sami prijave.

Grad Trogir je urbana sredina sa 2400 godina neprekidne tradicije čija je egzistencija kroz čitavu povijest vezana uz more. Sami Trogirani moraju biti svjesni važnosti te tradicije, žele li održati vlastito potomstvo na ovom prostoru. Ako potomstvo kroz kućni odgoj, obrazovanje u školi, ali i kulturnu (i sportsku) nadogradnju kroz rad u gradskim institucijama i udrugama građana ne bude spremno za život, sa našeg, atraktivnog prostora, će ih istisnuti neki drugi mladi koji su agilniji, inventivniji, obrazovaniji - ukratko spremniji za život.

Upravo zato pomorsko dobro urbanog dijela našeg grada treba u maksimalnoj mjeri dodijeliti vlastitim udrugama građana koje će biti obavezne kroz sport i pomorsku i kulturu, našu mladež pripremati za život. Komercijalne djelatnosti u tom prostoru treba svesti na najmanju mjeru, a ostatak prebaciti na manje atraktivne lokacije koje će poduzetnici oplemeniti na zajedničku korist.

             R E A L I Z A C I J A   N A T J E Č A J A

             Zakon o športu predviđa postojanje Zajednice športova lokalne samouprave ( u našem slučaju Grada Trogira). Zajednica športova je i djelovala neko vrijeme u našem gradu, ali samo u promotivne svrhe, tj. za proglašenje sportaša Grada Trogira. Stvarna uloga Zajednice sportova jest stalno praćenje sportskih aktivnosti na području grada, njihovo analiziranje i izrada planova razvoja. U ovom slučaju Zajednica športova propisuje kriterije za dodjelu sredstava po natječaju Grada Trogira za sve sportske aktivnosti. Takva zajednica po svemu sudeći treba imati honorarnog administratora (pa možda i više njih). To bi trebalo biti kolegijalno tijelo sastavljeno od uglednih, ali prvenstveno obrazovanih sportskih djelatnika našeg grada. Ti ljudi bi trebali biti u stanju, u najmanju ruku oživotvoriti načela i kriterije koje propisuje HOO na prostoru našeg grada.

Tko su ti ljudi? Oni koji su svojim radom dokazali da u domicilnim klubovima znaju stvarati planove (i budžete) rada, kontrolirati ih, i provoditi u djelo. Nikako se ne smije dogoditi da na njihovo mjesto stanu oni ugledni (pretežito) bivši sportaši, menadžeri ili političari koji su neskloni planskom radu. Odabir ovih ljudi je ključan.

Evo nekoliko primjera: Županović, Fištrović (košarka), Čarija (m. rukomet), Matas, Barada,(ž. rukomet),

            ZA K L J U Č A K

            Ovakva doktrina u startu zahtjeva angažiranje sredstava za plaćanje vrlo krutog, ali i urednog administrativnog osoblja.

U tome leži i prvi problem primjene, jer je za očekivati da će većina gledati na administraciju kao trošak.

Puno veći, ali skriveni problem je nepostojanje adekvatnog kadra koje je odmah u stanju pisati dovoljno realne planove, i dovoljno precizne strukture prihoda i rashoda.

PROBLEM ZAPRAVO PROIZLAZI IZ OPĆEG NEZNANJA I NESPREMNOSTI DA TO SEBI PRIZNAMO.

Vrlo je svjež primjer kako se u određenim klubovima skroz pojednostavnila procedura odlučivanja i administriranja po principu “ONE MAN SHOW”. Kada jedan čovjek odlučuje o svemu, nisu potrebne ni uprave klubova. Stvarna posljedica “takovog pojednostavljenja” jest neracionalno trošenje sredstava. Štetu će tek platiti svi porezni obveznici, i djeca koja će tek doći u naše sportske klubove. Ne samo što tamo neće biti materijalnih sredstava, nego neće više biti ni volontera koji će tu djecu zdravo odgajati. Volonteri su nestali onog momenta kada je počela trka za rezultatom na osnovi “financijskog dopinga”. Poznato je da je doping u sportu zabranjen. Kemijski doping uništava tjelesnu strukturu sportaša. Financijski doping unštava društvenu strukturu kluba. A klubovi postoje zbog poreznih obveznika.

U prirodi nema garancije za apsolutnu sigurnost, pa ni ova doktrina nije apsolutna garancija. Ipak, da se ovakav sustav uhodao prije 10, 20, ili 30, godina, sportaši i građani bi danas lakše prepoznali krivo usmjeravanje (našeg) novca u naš sport.

Ova doktrina prije svega omogućuje postizanje veće odgovornosti u radu sportskih klubova i većoj efikasnosti ulaganja sredstava kroz duži vremenski period (4-8 godina). Nadalje, daje veliku transparentnost i građanstvu ukazuje koliko košta i koliko vrijedi ulaganje u sport (Imamo li to danas negdje u našoj zemlji? Jesmo li to uopće imali, čak i u bivšoj državi?)

I na kraju kroz duži vremenski period moguće je izraditi tablicu (čak i računalni program) koji bi mogao izrađivati financijske planove, kao praćenje realizacije svih aktivnosti, svih sportskih klubova u našem gradu. A kada bi se takav program napravio, planiranje i vođenje klubova postalo bi znatno preciznije i jeftinije. Takav program bi trebao podupirati i financirati Grad. Primjenjivali bi ga i usavršavali svaki klub pojedinačno. Naravno, sa svojim upravama, sa svojim tajnicima, blagajnicima i knjigovođama, jer bi ovi bili odgovorni svojim domicilnim klubovima. A nitko se bolje neće brinuti za gospodarenje resursima (materijalnim i ljudskim) od samih zdravih uprava.

Čak ni Grad.

Predsjednik J.K. Trogir

Mihovil Dekaris