Jedriličarski Klub Trogir

Dana  21. siječnja, u 85. godini života, napustio nas je Milovan Domijan, rođeni Dramljanin pokraj Crikvenice i istinska legenda grada Trogira. Iza sebe je ostavio suprugu Radmilu, sina Nena, nevjestu Željku i unuke Katarinu i Mirelu.

                               1. Milovan Domijan

I u svojem životnom pozivu brodograditelja i u svojoj najvećoj ljubavi izvan obiteljskog života, jedriličarskom sportu,ostavio je snažan utjecaj na društveni život našega grada prošlog stoljeća.

Naši ga škverani pamte kao jednog od najboljih inženjera koje smo ikada imali, ali i kao vizionara i rukovoditelja čije su ideje i rad otvorile mnoga radna mjesta našim građanima.

U isto vrijeme, Milovan Domijan je jedan od najuspješnijih i najfascinantnijih trogirskih sportaša. Četiri puta je osvajao naslov prvaka Jugoslavije u najstarijoj i najelegantnijoj olimpijskoj klasi, klasi Zvijezda.  Na istim je natjecanjima uzimao još po jednu srebrnu i brončanu medalju. I dan danas među trogirskom jedriličarima slušamo priče o njegovoj neustrašivosti i prodornosti.

Kako je to bilo:

1957. godine u trogirsko brodogradilište dolazi dvoje mladih stručnjaka – bračni par Milovan i Radmila Domijan. Milovan je bio diplomirani inžinjer brodogradnje, a Radmila inžinjer strojarstva.  Milovanovi roditelji su živjeli u Drmalju pokraj Crikvenice. Otac mu je imao prijevoznički obrt te je i prije 2. Svjetskog rata dovozio češke turiste na Jadran. U sklopu svog obrta imao je i mehaničku radionu koja je mladom Domijanu pobudila interes za tehniku. Netom po završetku 2. svjetskog rata Domijan, u okviru Sovjetske pomoći Jugoslaviji, odlazi u Rusiju na studij zrakoplovne tehnike. No ubrzo se, slijedom infobirovskog razlaza Jugoslavije i SSSR-a, vraća u domovinu i studij nastavlja na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Tu upoznaje i  svoju buduću suprugu Radmilu. Po završetku studija mladi par se nalazi pred odlukom o smjeru zajedničkog života.

Odlazak u Kraljevicu,koja ima škver sa stogodišnjom tradicijom, bio je logičan izbor. Posla je tu bilo za oboje, a i perspektiva karijere. Stambeno pitanje, barem privremeno, također je bilo riješeno, ali bilo je i ono što je Milovana itekako vuklo – ljubav prema moru, i... JEDRENJE.

U Kraljevici je pod okriljem škvera djelovao, za ondašnje prilike jaki, Jedriličarski klub „Val“, koji je samostalno izrađivao jedrilice, uključujući i one vrhunske - Zvijezde.

Ta je činjenica, pokazalo se, bila prvi korak na putu do konačnog odredišta – našeg Trogira.

2. Regata u Foši ispred Žudike                       3. „Stelle“ u trogirskoj luci ispred škvera

Jedreći po jadranskim regatama zbližio se sa Stankom Ninčevićem, jedriličarskim asom tog vremena, koji je uz Maria Fafandjela osvajao sve što se na Jadranu osvojiti moglo. Splićanin Stanko je u to vrijeme radio i živio u Trogiru te jedrio za naše  J.D. „Mosor“ (tako smo se tada zvali). Stanko je Milovana općinio pričama o izvrsnim uvjetima za jedrenje u našem gradu i Milovanu je sinula ideja: „Hajdemo vidjeti!“

Kako su u to vrijeme trogirski brodograditelji tražili visokoškolovane stručnjake  dogovoren je posjet u, i razgovor oko mogućeg zaposlenja. Dolaskom u Trogir prešao je Čiovski most i skrenuo, ne prema Punti Cubrijana (gdje je škver), nego suprotno, prema Madirazzinom mulu, prema prostorijama starog Društva. Vidjevši članove Kluba koji su ga već čekali, i cijeli arsenal jedrilica među kojima je bilo i nekoliko majstorski izrađenih „stella“, odluka o zaposlenju je bila donesena.

„Otišao sam na razgovor u Škver. Uspoređujući ga sa Kraljevicom trogirski škver mi i nije izgledao baš nešto posebno, ali pozivu za jedrenje u Trogiru na ovakvim stellama nisam mogao odoljeti“, prisjeća se Milovan.  Milovan sjeda u Stankovu stellu kao flokista i već  1957. dohvaća svoju prvu zlatnu medalju na Prvenstvu Jugoslavije.

Obojica uviđaju da je najbolje ako nastave svaki za kormilom svoje zvijezde kao suparnici, ali istovremeno i sparing partneri.

Vrlo brzo na flok Milovanove zvijezde  „Trogirke“  1957.g. dolazi, tada dječak, Ante Tonči Buble. Sve do Stankovog odlaska iz Kluba njih dvojica, zajedno sa Vladimirom Tončetićem, predstavljaju kormilarsku jezgru koja trogirsko jedrenje oplemenjuje i dižei na vrhunski europski nivou.             

1958. godine zajedno sa Josipom Geićem pobjeđuje na Mrdujskoj regati. To je vjerojatno jedina pobjeda nekog trogirskog broda na tom antologijskom natjecanju.

Kao izuzetno školovan i vrijedan kadar Milovan brzo napreduje i kao projektant u trogirskom škveru. Postaje glavni projektant. Naravno, dio svojeg interesa u struci je uvijek usmjeravao  i  u svoj hobi. Tako je djelovanje trogirskih jedriličara stalno oplemenjivao svojim teorijskim znanjima.

1959. g. u Trogiru se gradi „Mirna“, jedina jedrilica nacionalne klase L5 za potrebe vlastitog Kluba. I ovdje je inžinjer Domijan preoblikovao izvorne linije tog broda i tako pomogao trogirskim kalafatima izraditi najbolju  L5-icu  ikada napravljenu. Prvih godina plovidbe L5-ica nije bila najbolji brod države, ali nije ni imala opremu neophodnu za vrhunske rezultate. Naime, u to doba većina jedrilica imala je jedra od običnog platna, takozvane krpaše. Već tada se javljaju jedra sasvim nove tehnologije – dakronska jedra. Kada je trogirska L5-ica dobila dakonska jedra kakva su imali i konkurenti, počinje serija uzastopnih osvajanja državnih prvenstava. Taj niz je prekinut samo dva puta. Jednom kada je odlukom sudaca praktično ukradena titula državnog prvaka, i drugi put kada se nacionalna klasa L5 ugasila.

4. Nepobjediva L5-tica „Mirna“        5. „Slavica“ ponos trogirskih jedriličara i brodograditelja 

Superiornost tog broda bila je tolika da je naša „Mirna“ od milja još i prozvana „Štelerica“. Naravno, to je bila iluzija na jedrilice olimpijske klase Zvijezda koje su po svojoj prirodi vidno brže od standarnih jedrilica L5. To međutim nije važilo i za trogirski brod.  L5-ice su kao sporija klasa na regatama uvijek startale 5 minuta poslije jedrilica klase Zvijezda - stella. Po jačim vjetrovima trogirska L5-ica bi redovito u cilj ulazila ispred posljednjih stella, tj. nadoknađivala bi onaj zaostatak od 5 minuta.

Tijekom 50-tih godina trogirski jedriličari u škveru sami izrađuju 2 klupska krstaša. Prvi je bila „Krupa“ sagrađena po originalnom engleskom projektu, jer u to vrijeme naši škverovi baš nisu imali iskustva u gradnji takvih jahti. Kako nisu bili zadovoljni natjecateljskim performansma, Trogirani grade drugi i posljednji takav krstaš „Slavicu“. I ovdje je Domijan stvar uzeo u svoje ruke, i preobličio formu broda.

1962. Milovan u „Vumiru“ po prvi puta postaje državni prvak kao kormilar, a njegov učenik, mladi Tonči Buble, već tada osvaja 2. mjesto sa „Trogirkom“.

Milovan Domijan i Josip-Bepo Geić ( koji je iza sebe već imao jedan praktično profesionalno odrađen olimpijski ciklus kao flokista) kako su obojica radili u škveru te imali isto radno i slobodno vrijeme i zajedničku ljubav, zajedno počinju trenirati. Njih dvojica u najmodernijoj trogirskoj zvijezdi „Vesni“ osvajaju naslove prvaka Jugoslavije 1965. i 1968. Od tih vremena Milovan i Bepo ostaju nerazdvojana posada sve do 80-tih kada već u poznim godinama  napuštaju natjecateljsko jedrenje.

Tokom 60-tih godina Trogirani aktivno sudjeluju i na regatama krstaša sa svojom 11-metarskom „Slavicom“. Tada je najveća i najzahtjevnija regata na Jadranu bila Transjadranska regata -ogled najboljih talijanskih i jugoslavenskih (hrvatskih posada). Trogirani sa „Slavicom“ nastupaju na svih 10 regata. Domijan je 6 puta bio naš kormilar, a „Slavica“ jedna od dva hrvatska najuspješnija krstaša. 3 je puta naš brod regatu završavao kao drugoplasirani. Jedna od bitnih komponenti trogirskih uspjeha, pored izvrsne posade, bio je i Domijanov inžinjerski doprinos.

Običaj na „Slavici“ je bio da posadu čine 2 do 3 starija i iskusna jedriličara, a preostalih 4 do 5 mlađi članovi kluba. Stariji su bili kormilari u smjenama- gvardijama. Mlađi su bili članovi posade koji su upravljali jedrima, i održavali red na brodu. Jedna od tih Transjadranskih regata započinjla je svega tjedan danana kon što se Milovan vratio sa operacije slijepog crijeva. Odlazak na naporno natjecanje je bio prerizičan. Ipak, u posljednji trenutak, Milovan se ukrcao na „Slavicu“ i otišao na regatu,..... kao gost koji će regatu samo promatrati iz kokpita.

6. „Slavica“ u regati                                  7. U kokpitu „Slavice“

Na jednoj od etapa je zapuhala orkanska bura. Od velikog mora i zaista ekstremne situacije, član posade su, jedan po jedan, ispadali iz stroja.  Na kraju je trebalo spašavati brod i živote posade. Jedino je Milovan ostao u stanju sposobnosti za upravljanje krstašem. Preuzeo je kormilo i izvukao brod na sigurno. Kasnije su saznali da je regata prekinuta, jer se za nekim brodovima krenulo u akciju spašavanja.

8. Trogirske jedrilice pred rivom

Kao i u brodogradilištu Milovana je i u jedriličarskom svijetu dopala uloga rukovoditelja. U dva mandata je bio predsjednik našeg Kluba. I danas mi je u sjećanju jedan njegov govor u kojem je sa čežnjom kazivao kako moramo doći do novih prostorija, imati „društveni život“, u kojem će se mladi učiti od starih, i imati svoj drugi dom.

Nakon što je završio karijeru u olimpijskoj zvijezdi  kupio je svoj vlastiti krstaš, mali, ali tada „veliki“ i moderni elan 707, tek malo duži od stelle, i nastavio uživati sa svojom obitelji po cijelom Jadranu. Njegova akoštavanja na jedra u trogirskoj luci sa krstašem po fortunalu maestrala, a bez ijednog  jedriličara na kuverti, ni do dan danas nitko nije ponovio.

„Ako od svih trogirskih jedriličara trebam izdvojiti onog kojem se divim to je svakako Domijan“, govori njegov flokista i učenik, Tonči Buble, i sam dvostuki državni prvak u olimpijskim klasama.

„Bio je jaka osoba. Ni u najtežim neverama sa „Slavicom“ kod njega se nije mogla osjetiti nesigurnost, a kamoli strah. Uvijek je imao rješenje za svaki problem. Nikada se nije povlačio, a bio je nesebičan učitelj. Neću zaboraviti naš odlazak na državno prvenstvo 1963.g. u Puli sa stellama na jedra! Do Pule i natrag na jedra! Bilo je to doba neimaštine, i ako smo se htjeli natjecati to je bio jedini izbor. On za kormilom  “Vesne“zajedno sa Dujom Radićem, a ja na kormilu „Vumira“ sa Špirom Rožićem. Bio sam još maloljetan, takoreći dijete. Došao je kući mom ocu, i zamolio ga da me pusti na regatu uvjeravajući ga da će se on brinuti za siguran put do Pule i natrag.  U to ste doba na moru rijetko mogli naići na brodove koji bi vam eventualno mogli pomoći u nevolji -  bez radio veze ili mobitela.  Noći smo spavali u svojim brodovima na štramcima na napuhivanje. Možete li zamisliti kakva je to avantura bila? Kakva želja! I koju je odgovornost preuzeo za mene koji sam upravljao tako nježnom i zahtjevnom jedrilicom?!“

Kada pitate njegovog dugogodišnjeg flokistu i prijatelja Josipa Bepa Geića da u par riječi opiše Milovana kaže - zamisli čovika koji 7 dana jedri noću, a preko dana odmara  na kuverti  pod suncem, a da se ni majcom ne pokrije“.

U smiraj svog života  promatrao je mlade trogirske jedriličare pri izlasku na more sa balkona svojeg stana na trogirskoj rivi. Redovito se interesirao sa njihov rad i rezultate. Ljeti, kada bi bio boljeg raspoloženja, uz pomoć svoje supruge Radmile došetao bi do Kluba i sjeo s nama u „društvene prostorije“  baš one o  kojima je nekada davno sa čežnjom govorio.

2008. u Splitu se jedri Prvenstvo istočne hemisfere u Zvijezdi, svojevrsno poluprvenstvo svijeta. Između 32 posade, nastupilo je i 13 od 15 onih koji će za nepuna 2 mjeseca izaći na start Olimpijskih igara u Kini. U takvim prilikama okupljaju se i najznačajniji ljudi klase zvijezda, takozvani kontinentalni oficiri, i počasni gosti. Počasni gosti bili su i trogirski veterani klase zvijezda, Milovan Domijan, Josip Bepo Geić, i Ante Tonči Buble. Milovan je bio najstariji počasni gost regate, i jedriličar koji je plijenio najveće poštovanje.

9. Uvijek zajedno, Radmila i Domijan    10. Domijan sa stelašima  veterani na Prvenstvu istočne hemisfere

Dva mjeseca poslije, dobio je sasvim zasluženu čast i sretnu priliku da zajedno sa svojim flokistom Bepom i srebrnim olimpijcem Vasilijem Žbogarom dodijeli medalje pobjednicima  Prvenstva svijeta klase Laser 4.7 u svom vlastitom gradu. Iste su mu godine trogirski jedriličari dodjelili nagradu za životno djelo.

Milovan Domijan će svojim životom

ostati uzor svim budućim naraštajima

jedriličara, i svima onima koji su ga

 poznavali kao čovjeka koji je cijenio

 iskrenost i više od svega volio svoju

obitelj i „svoje“ more.

11. Kormilar Domijan sa svojom

posadom na „Slavici“