Jedriličarski Klub Trogir

suprug, otac, djed, prijatelj koji nas je nakon duge borbe s bolesti napustio u 63. godini života

Sutjesko, Tonči, Zoran, Lovre, Hyeres 1977.

Vrijeme liječi rane, vrijeme liječi, ali rane, bol za najmilijima, ostaju još dugo sa nama.

Kao da je bilo jučer. Gledam ga nasmijanog dok prolazi preko velikog Čiovskog mosta. Kolona vozila je duga, a on strpljivo u istoj toj koloni s invalidskim kolicima lagano napreduje prema trogirskoj rivi. I svi mu se javljaju…šjor Sutjesko kako ste, šta ima…,javlja mu se stari prijatelj,.. Sutjesko oćeš li do Kluba u nedilju…, već iz automobila viče drugi,… jesi li vidija di je ovi parkira auto, ni proć ne možeš……… E, šjor Sutjesko je bio poveznica između mladog i starog svita. Nije znao za loš dan, a prema dijagnozama koje su mu postavili mnogi liječnici svaki mu je mogao biti loš. Jednom sam ga onako usput pitala – di ćete kada vani pada kiša!? A vjerujte mi padala je kao da nikada prije nije. A on se nasmijao I kazao bez razmišljanja - čeka mene moja unučica...

Smisao njegovog života bila su njegova djeca, njegovo srce, Marijana i Ante, a unučica mu je bila ponos i dika. Međutim, kadgod bi ga netko upitao za obitelj na prvom mjestu je bila supruga Anka. I ako ste pažljivo gledali, iz njegova pogleda se mogla isčitati ljubav prema njoj, ljubav koja je iz godine u godinu bivala sve veća.

Sada kada ga nema, najteže je upravo obitelji i takvu bol nitko od nas ne može osjetiti, ali svi smo svjesni da smo ostali bez velikog čovjeka, ne misleći pri tom na rezultate koje je postigao u životu, medalje, priznanja. Misleći pritom na Sutjeska Rožića kao prijatelja (a volio je svoju staru ekipu s malog baluna, iz kvarta…), kolegu.

Obitelj je bila njegov stup, temelj na kojem je gradio svoj život. Sina Antu je želio pored sebe, blizu, da ga “čuva” od svih nevolja, od bura, nevera; kao što svaki otac želi zaštiti svoje dijete, primiti ga u svoje krilo. Marijana je bila njegova mezimica, njegova svijetla zraka kada mu je najviše trebalo. Znao bi reći da je u jednom trenutku podnijela najteži teret na svojim leđima, upravo kao i supruga Anka koja je sa ocem radila u polju (njegova najveća potpora, snaga, život, anđeo). Imao je svoje rituale i što je najvažnije živio je život najbolje što je mogao i znao, mnogo više od svih nas. A bilo je teških dana… Ipak uvijek je znao reći pravu riječ u pravo vrijeme

Unatoč svim životnim olujama, svojoj bolesti od 32.-ge  godine, invalidnosti, ostvario je i postigao sve ono što se mnogi od nas ne bi ni usudili pokušati. Osnivač, predsjednik i dopredsjednik Udruge tjelesnih invalida “TOMS”, vatrogasac u škveru. Sportski aktivan od najranije mladosti; veliki balun u Slavena, mali balun, rukomet,i najduže od svega jedrenje, punih  20 godina.

Na Slavici, Transjadranska regata u Trstu

Katalinićeva radiona je bila presudna u izboru ovog sporta, I naravno trogirski meštri koji su gradili vrsne jedrilice. Bila je to Amerika, rekao bi šjor Sutjesko. Razne medalje, priznanja, za njega su bile samo predivne uspomene na prijatelje, na dišpete, na postignuća. Sjećam se da je jednom prilikom rekao kako mu je jedino žao što s bratom nije otišao na pripreme kada su bili pozvani kao olimpijski kandidati.

 Hvarska regata početkom 1970-tih

I imati svoj brod, e, to je bio san. Imati svoju jedrilicu za obitelj, prijatelje, pa kad uvatiš vitar u jedra, zavrtiš timun i slušaš žamor prove kako siće more, ima li šta lipše.

Prvenstvo svijeta u klasi Tempest - Lago di Garda, 1968.

Sutjesko Rožić  je bio i jest srce Trogira, onoga Trogira koji mu je uzvratio ljubav, koji ga je ušuškao u svoja njedra poput djeteta, uveo ga u svoju luku, zaštitio od nevere, pružio mu svoju ruku. A Trogir nisu samo zidine grada, Trogir su njegovi ljudi koji su za Sutjeska bili puni poštovanja i divljenja.

Sutjesko i Tonči na Hvarskoj regati početkom 1970-tih

          Šjor Sutjesko, vaša dobrota, upornost, vedrina, ostati će dugo u našim srcima. I sićat ćemo se vašeg lica, toplog osmjeha, I Trogir će biti prazan bez Vas. Ali zato će vaša djela ostati i o vašim će se regatama pričati generacijama mladih ljudi koji nastavljaju vaš put morima, a vas čeka vaša L-5, da vas preveze na neka druga mora, da jedrite punim jedrima. Hvala Vam na svemu.